Pobeda koja se ne meri kilometrima
Godinama sam nosila tuđe kalupe, udovoljavala očekivanjima i skupljala unutrašnje taloge – slojeve potisnutog besa, tuge i straha da neću biti dovoljno dobra ako jednostavno budem svoja.
Proces čišćenja tih slojeva bio je, bez ulepšavanja, bolan i dugotrajan. Bilo je dana kada sam morala da ljuštim sopstvenu kožu i otpuštam ljude, navike i uverenja koja su me gušila. To je bilo duboko, telesno i energetsko čišćenje. Ali kada sam konačno dotakla dno tog svog unutrašnjeg bunara, tamo me nije dočekao mrak, već moja autentična energija. Moja sopstvena, čista svetlost.
Ta energija koju sam oslobodila više ne ostaje neprimećena kod drugih ljudi. Ne moram da budem glasna niti da bilo kome išta dokazujem. Moje prisustvo je postalo moj potpis. Ljudi osećaju tu promenu – tu stabilnost, mir i sirovu, istinsku snagu žene koja je samu sebe ponovo rodila.
I zato, posle svih tih suza, samoće i teške usamljenosti, danas ponosno stojim ovde. Gledam u tablu gde stoje imena svih tih snažnih žena i prstom pokazujem na svoje. Istrčala sam još jednu trku – i onu na stazi, i onu najvažniju, životnu.

Comments
Post a Comment