Želela sam zagrljaj, podršku, prihvatanje i osećaj da sam nekome važna

Od devojčice koja je tražila ljubav do žene koja je naučila da je pruži

Još od najranijeg detinjstva osećala sam da sam drugačija. Bila sam povučena, nežna i izuzetno senzibilna. Primećivala sam ono što drugi možda nisu ni izgovarali. Osećala sam tuđe emocije, primećivala tugu u nečijim očima, grubost u nečijem ponašanju i često se pitala: zašto su ljudi takvi jedni prema drugima? Zašto neko povređuje drugoga, a ne vidi koliko ga boli?

Još kao sasvim mala postavljala sam sebi pitanja na koja nisam znala odgovore. Sećam se da bih ponekad otišla na livadu, sela pored reke i razmišljala o životu. Imala sam možda šest godina, a već sam se pitala zašto sam došla na ovaj svet, zašto među ljudima ima toliko grubosti i zašto se osećam kao da nigde potpuno ne pripadam.

U meni je postojala velika potreba da razumem ljude, da ublažim njihovu bol i da nekome pomognem. Sećam se kako sam još tada zamišljala da bih mogla da stavim ruku na bolesno dete i da ono ozdravi. Nisam umela da objasnim odakle dolaze takve misli. Jednostavno, želela sam da niko ne pati.

Ali dok sam toliko želela da drugima pružim ljubav, i sama sam je tražila.

Želela sam zagrljaj, podršku, prihvatanje i osećaj da sam nekome važna. Brzo sam se vezivala za ljude, davala mnogo od sebe i teško podnosila njihove odlaske. Često sam imala osećaj da nisam dovoljno prihvaćena, da moram još nešto da pružim, još malo da se prilagodim, još više da se potrudim kako bi me neko zavoleo.

Kako sam odrastala, sve više sam pokušavala da uklopim sebe u svet oko sebe. Moja nežnost i emotivnost često su bile primećene, ali ne uvek i shvaćene. Kada bih zaplakala, pogledi bi se okretali prema meni, uz komentare da će Svetlana ponovo zaplakati. Malo-pomalo, počela sam da se povlačim i da skrivam delove sebe.

Želela sam da budem prihvaćena, pa sam često potiskivala ono što sam zaista osećala. Utišavala sam svoju autentičnost, svoje želje i svoju potrebu da slobodno izrazim sebe. Kao da sam polako učila da je lakše biti ono što drugi očekuju nego pokazati svetu ko sam zaista.

A negde duboko u meni ostajala je ona ista devojčica koja je samo želela da bude voljena takva kakva jeste.

Godine u kojima nije bilo mnogo prostora za mene

Život je zatim doneo okolnosti koje su zahtevale mnogo više snage nego što sam tada mogla da zamislim.

Imala sam samo dvadeset jednu godinu kada sam, trudna, prolazila kroz izbeglištvo. Deset dana neizvesnosti, dugih kolona, svakodnevnog pomeranja i straha za dete koje nosim u sebi. Bila sam mlada žena, nežna i uplašena, suočena sa surovošću rata i neizvesnošću koju nisam mogla da kontrolišem.

Dolazak u Srbiju nije značio i kraj svih teškoća. Trebalo je pronaći mesto u novoj sredini, prilagoditi se velikoj porodici, različitim karakterima, navikama i stavovima. Ponovo sam se našla u situaciji u kojoj sam često svoje potrebe stavljala po strani. Ćuti, trpi, prilagodi se. Kao da za mene nije bilo mnogo prostora.

A onda je došlo i bombardovanje 1999. godine. Bila sam ponovo trudna. Porođaj je bio težak i dug, a strah za decu i neizvesnost ostavili su dubok trag u meni. Posle porođaja usledili su zdravstveni problemi, bolnica, slabost i osećaj da se moje telo i unutrašnji svet nalaze u nečemu što ne umem da objasnim.

Ubrzo sam počela da doživljavam intenzivne unutrašnje senzacije, bolove i osećaj snažne energije koja se podizala kroz moje telo prema glavi. Nisam znala šta mi se događa. Nisam imala odgovore, a trebalo je nastaviti život, brinuti o maloj deci i nositi se sa svakodnevicom.

Mnogo godina kasnije, kroz svoje duhovno traganje, ovo iskustvo počela sam da razumem kao deo svog kundalini buđenja. Ali to je posebna i mnogo dublja priča, kojoj želim da posvetim zaseban tekst.

Tada nisam imala vremena da zastanem. Život je išao dalje, a sa njim su dolazili novi izazovi, porodične teškoće, razočaranja, razvod i borba da svojoj deci pružim sigurnost i ljubav. I kroz sve to, često sam zaboravljala na sebe.

Dugo putovanje kroz sopstvenu unutrašnjost

Godinama sam nosila mnogo toga što nisam umela da prepoznam, razumem ili izrazim. Potisnute emocije, strahove, tugu, neizgovorene reči i potrebe koje sam navikla da stavljam na poslednje mesto.

Od 2019. godine ulazim u posebno intenzivno razdoblje svog unutrašnjeg traganja. Počinje ono što sam kasnije prepoznala kao svoju tamnu noć duše. Sve ono što je dugo bilo potisnuto počelo je da izlazi na površinu.

Suočavala sam se sa svojim senkama, starim ranama, strahovima i emocijama. Bilo je trenutaka kada sam morala da se povučem, da budem sama, da plačem i da pokušam da razumem šta se u meni događa. Nije to bio jednostavan put. Bilo je potrebno mnogo vremena, strpljenja i suočavanja sa sobom.

Ali, polako sam počela da shvatam nešto važno: ne mogu pronaći mir tako što ću i dalje bežati od delova sebe koje sam nekada skrivala.

Nisam morala da postanem manje emotivna. Nisam morala da utišavam svoju nežnost. Nisam morala da se menjam kako bih zaslužila ljubav.

Morala sam da naučim da prihvatim sebe.

Trenutak kada sam maloj Svetlani dala glas

Moje istinsko isceljenje počelo je onda kada sam odlučila da više neću napuštati samu sebe.

Postala sam roditelj i najbolji prijatelj onoj maloj Svetlani koja je toliko dugo tragala za ljubavlju, podrškom i prihvatanjem. Počela sam da joj pružam ono što joj je nedostajalo — razumevanje, nežnost, sigurnost i dozvolu da bude ono što jeste.

Rekla sam sebi:

Svetlana, možeš da govoriš svoju istinu. Možeš glasno da se smeješ. Možeš da plačeš kada ti se plače. Možeš da kažeš šta osećaš. Ne moraš više da se smanjuješ da bi drugima bila prihvatljiva. Ne moraš da kriješ svoju nežnost. Ne moraš da zaslužuješ pravo da budeš svoja.

Tada se nešto suštinski promenilo.

Dala sam toj maloj devojčici pravo na glas. Dala sam joj dozvolu da postoji bez izvinjavanja, da oseća bez stida i da bude svoja bez straha od tuđih pogleda.

Shvatila sam da ljubav koju sam toliko dugo tražila od drugih moram najpre da naučim da pružim sebi.

Danas ne gledam na svoju prošlost kao na nešto čega treba da se stidim ili od čega treba da pobegnem. Ona je deo mog životnog puta, ali više ne mora da određuje ko sam i kako ću živeti.

I dalje sam nežna. I dalje mnogo osećam. I dalje primećujem ono što se često ne izgovara. Ali danas svoju osetljivost ne doživljavam kao nešto što moram da skrivam. Učim da je prihvatim kao deo sebe i da sa njom živim svesnije i slobodnije.

Posle toliko godina traganja, danas više ne želim samo da pronađem ljubav i podršku za sebe. Želim da tu ljubav podelim sa drugima.

Želim da budem podrška ljudima koji su se možda, kao nekada ja, izgubili pokušavajući da budu ono što drugi očekuju. Da ih podstaknem da zastanu, oslušnu sebe i ponovo pronađu sopstveni glas.

Ne zato što imam sve odgovore, već zato što znam koliko je važno kada neko ima prostor da bude saslušan, prihvaćen i shvaćen.

Možda je upravo u tome smisao mog dugog puta.

Devojčica koja je nekada sedela pored reke i pitala se zašto ne pripada ovom svetu danas je žena koja više ne traži dozvolu da bude svoja.

Ona više ne čeka da joj neko pruži ljubav koju je toliko dugo tražila.

Danas je nosi u sebi.

I sada želi da je deli sa svetom.

Comments

Popular posts from this blog

Oslobađanje unutrašnje svetlosti