Od tamne noći duše do slobode Svaki mali korak kojim biraš sebe jeste korak ka životu koji želiš da živiš

Ako danas prolaziš kroz tamnu noć duše, ako se boriš sa strahovima, napadima panike i danima u kojima ti se čini da više nemaš snage, želim da znaš da nisi sama.

Postoje periodi u životu kada se čini da je i najobičniji korak ogroman napor. Kada se budiš sa težinom u sebi, kada pokušavaš da udahneš punim plućima, a u mislima se neprestano vrti jedno pitanje: „Kada će ovo prestati? Kada ću ponovo moći slobodno da dišem, da hodam, da živim?“

Znam kako je to. Nisam ovu priču naučila iz knjiga. Prošla sam kroz godine unutrašnjih borbi, kroz strahove, napade panike i duboke emotivne procese. Decenijama sam pokušavala da razumem ono što se u meni događalo. Bilo je trenutaka kada bih ridala na podu svoje sobe, obraćala se Bogu i pitala da li ovoj patnji ikada dolazi kraj.

Na fotografiji iz 2021. godine vidiš jednu takvu Svetlanu. Ženu koja je prolazila kroz svoju tamnu noć duše, kroz unutrašnja čišćenja i suočavanja sa svime što je dugo nosila u sebi.

Tada nisam znala kako će izgledati moj život nekoliko godina kasnije. Nisam znala da ću ponovo osetiti toliko radosti, lakoće i slobode.

Ali jednu stvar nisam prestala da radim – nisam odustajala od sebe.

Nisam mogla da napravim deset koraka? Napravila bih dvanaest. Nisam mogla petnaest? Napravila bih trinaest. Nekada bih išla napred, nekada sporije, nekada bih zastala. Ali nisam dozvolila da jedan težak dan postane razlog da odustanem od celog svog puta.

Svaki dan sam birala sebe. Svaki dan sam tražila način da napravim još jedan korak, koliko god mali bio.

Nisam čekala da sve bude savršeno da bih počela da živim. Učila sam da budem uz sebe i onda kada mi je teško. Učila sam da osluškujem svoje granice, da prihvatim svoje emocije i da sebi dam vreme.

A onda dolazimo do druge fotografije. 2026. godina.

Danas trčim trke od pet, deset i petnaest kilometara. Iza mene je i ultramaraton. Svaki pređeni kilometar nosi posebno značenje, jer znam koliko sam nekada želela samo da se osećam slobodno u sopstvenom telu i životu.

Danas trčim i zahvaljujem. Zahvaljujem na dahu, na snazi, na mogućnosti da se krećem, da osećam radost i da živim život koji nekada nisam mogla ni da zamislim.

Ne govorim ti ovo da bih rekla da je trčanje put za svakoga, niti da će svaka unutrašnja borba izgledati isto. Govorim ti da je moguće ponovo pronaći svoj ritam, svoju snagu i svoj odnos sa životom. Svako ima svoj put, svoje vreme i svoje korake.

Ako danas prolaziš kroz težak period, nemoj od sebe zahtevati da odmah budeš dobro. Ne moraš danas da pretrčiš maraton. Možda je tvoja pobeda da ustaneš iz kreveta, izađeš na vazduh, razgovaraš sa nekim kome veruješ ili potražiš podršku koja ti je potrebna.

I to je korak. I to se računa.

Ako se boriš sa napadima panike, ne moraš kroz njih prolaziti sama. Traženje stručne pomoći nije znak slabosti, već jedan od načina da sebi pružiš podršku koju zaslužuješ.

Želim da zapamtiš samo jedno: nemoj sebe napustiti u trenutku kada ti je najpotrebnije da budeš uz sebe.

Ne moraš znati ceo put. Dovoljno je da pronađeš snagu za sledeći korak.

Jer ponekad se najveća životna promena ne dogodi onda kada napravimo veliki iskorak, već onda kada, uprkos svemu, odlučimo da pokušamo još jednom.

Ja sam nekada molila za slobodan dah. Danas trčim i zahvaljujem za svaki korak.

A tebi, koja se možda danas još uvek boriš u tišini, želim da poručim: ne qodustaj od sebe. Tvoj današnji korak ne mora biti veliki. Važno je da bude tvoj. 💜🙏

Comments

Popular posts from this blog

Oslobađanje unutrašnje svetlosti

Želela sam zagrljaj, podršku, prihvatanje i osećaj da sam nekome važna