Iz tame k Svetlu
Bog u nama nije daleka, nedostižna tajna, već živi plamen koji čeka da bude otkriven. Međutim, taj božanski potencijal ne možemo ostvariti ako ostanemo zatvorene u sopstvenim strahovima, zameranjima i krutosti. Da bismo dotakle ono najsvetlije u sebi, moramo se pre svega otvoriti za sam život – prihvatiti ga u svim njegovim nijansama, verujući da svaki trenutak nosi dublju svrhu.
Dobro poznajem tu tamu iz koje se kreće ka svetlosti. Sećam se vremena dok sam bila u zatvoru sopstvenog uma, kao u tamnom podrumu prepunom strahova, gde svetlo nije bilo ni na vidiku. Sedela bih u uglu sobe i ridala, pitajući Boga: „Zar mora ovako da boli? Dokle će ova tama trajati, dokle će senke moje prošlosti izlaziti na površinu? Ima li kraja ovoj tugi, ovom bolu i patnji – da li ću ikada ugledati sunce?“ Postavljajući ta pitanja, puzala sam stepenicu po stepenicu, nadajući se da će se pojaviti makar tračak svetla. Ponekad se činilo da ću u toj tami ostati zarobljena čitav život i da nikada neću moći slobodno, sa svojom decom, da uživam u zalasku sunca, već da će me moji strahovi zauvek držati zaključanu u senkama tog podruma.
Ali upravo na tim stepenicama učiš kako se otvaraju vrata. Kapija kroz koju Bog ulazi u naše srce izgrađena je od zahvalnosti, ljubavi i dobrote. Kada smo zahvalne za ono što imamo, mi menjamo svoju frekvenciju i prepoznajemo obilje tamo gde smo ranije videle nedostatak. Iz te zahvalnosti prirodno se rađa ljubav prema sebi i drugima, a iz ljubavi – dobrota koja ne traži ništa zauzvrat. Kroz dela dobrote, mi postajemo produžena ruka božanske promisli na zemlji.
Ipak, ovaj put zahteva duboko razumevanje i prihvatanje. Razumevanje da smo svi povezani, ali i da svako bije svoju skrivenu bitku. Prihvatanje sveta onakvog kakav jeste, bez osude, oslobađa nas tereta ogorčenosti i otvara prostor za mir.
Ali, otvaranje za svet ne znači gubitak sopstvenog bića. Naprotiv, ostvarenje Boga u sebi podrazumeva i postavljanje zdravih granica. Reći „ne“ onome što nas urušava jeste čin vrhunske ljubavi i poštovanja prema hramu sopstvene duše. Granice nisu zidovi koji nas odvajaju od drugih, već ograde koje čuvaju naš unutrašnji mir i svetost.
Na tom putu, mi same biramo slike koje nas oplemenjuju. Mi smo arhitektkinje svog unutrašnjeg prostora. Izborom onoga čime hranimo svoj um i dušu – bilo da su to plemenite misli, umetnost, priroda ili inspirativni ljudi – mi svesno oblikujemo svoju stvarnost. Kada sve ove elemente spojimo u jedno, mi prestajemo samo da postojimo. Postajemo svetionici, svesne da tek kroz potpunu otvorenost ka životu, ljubavi i svesnom izboru, budimo i živimo Boga koji je oduvek bio u nama.

Comments
Post a Comment